Oče – upitao Jest oca – je li teško ući u povijest?
Nije teško ući u povijest onome tko zna kroz koja se vrata ulazi – reče otac.
A gdje su vrata kroz koja se ulazi u povijest?
Svatko ih mora naći sam!
(Ja magarac)
U ovom tužnom trenutku konačnog odlaska našeg dragog autora Zvonimira Baloga ne možemo a da ne pomislimo kako je on veličanstveno zakoračio i ušao u povijest književnosti, kako je točno znao koja će vrata otvoriti – a na drugoj strani čekala su ga djeca, radoznali, vragolasti pogledi tolikih generacija.
Već u svojoj prvoj zbirci stihova Nevidljiva Iva (1970.) najavio im je:
Bolje od svih pjesnici znadu
Sjediti pod suncem, ležati u hladu…
Sanjati, smijati se, nadati se i plakati,
Na glavi stajati, na jednoj nozi skakati.
I poveo ih je u nevjerojatnu igru, u zemlju smijeha u kojoj je sve moguće, u kojoj je sve razgradio i iznova sagradio u stvaralačkoj igri koja razgaljuje i oslobađa straha i napetosti, a donosi toliko radosti i energije.
Svakom svojom novom knjigom autor je iznenađivao ne samo djecu već i odrasle. Nepresušne su njegove nonsens igre, njegove tematske, žanrovske i izražajne novine. Pisao je o ljubavi ne samo među ljudima, već o ljubavi u prirodi, među životinjama pa i među predmetima, putovao Hrvatskom kao veseli putopisac, tražio zanos u najsvakodnevnijim zanimanjima – ali uvijek, uvijek je bio na strani djece u svijetu odraslih.
Objavljivanje niza od sedamdesetak njegovih knjiga namijenjenih djeci (pisao je i za odrasle!) započelo je u kultnoj biblioteci Vjeverica 1970. godine da bi se nastavilo (do 2000.) u također istaknutoj biblioteci Stribor nakladničke kuće Znanje.
Za koricu jedne Striborove knjige (Zeleni mravi) autor je posebno napisao:
„U knjizi ima tako veselih priča koje gotovo navode na plač. I tužnih koje su, začudo, u stanju nasmijati. Priče izgledaju kao da su tvoje djelo jer ih je napisao klinac koji je u svemu nalik tebi. Provjeri je li to točno.“
Generacije djece koje tek dolaze provjeravat će i odrastati na nepresušnom izvoru koji im je autor ostavio.